Sigurno ste se nekada zapitali, što označava subota u Bibliji? Koji je to dan u tjednu? Zašto današnji kršćani slave nedjelju, a Židovi subotu? Što bismo mi trebali slaviti? Pročitajte u nastavku ovog članka...
U hebrejskom jeziku, za dan odmora koristi se izraz "Šabat", što na našem jeziku znači "mirovati, ne raditi, ne delati". Samo značenje riječi označava ideju mira ili odmora. Postoji i druga riječ - "šalom", koja znači "mir". I "šalom" i "Šabat" imaju slično značenje te označavaju sličnu kategoriju. Razumijevanje dana odmora je blisko povezano sa računanjem vremena. Kao što znamo, za većinu svijeta, dan je zasnovan na rimskom računanju vremena po kojemu novi dan počinje u ponoć. Međutim, značajno drugačije, biblijski dan počinje zalaskom sunca i traje do sljedećeg zalaska sunca. Osnova za ovakvo računanje vremena nalazi se u biblijskim zapisima. Šest puta u Knjizi Postanka, u 1. poglavlju, Bog govori o danu koji se sastoji od "večeri i jutra" (Post 1,5; 1,8; 13,19; 23,31). Redoslijed u danu ima svoju dosljednost - prvo ide večer (noćni sati), a zatim jutro (dnevni sati). Prema Mojsijevom zakonu, Bog je zapovjedio Izraelcima da svetkuju Dan očišćenja od večeri do večeri (Levitski zakonik 23,23). Prema tome, biblijski blagdani uvijek počinju zalaskom sunca, kada nastupa novi dan.
Na samom početku Biblije u opisu izvještaja o stvaranju nailazimo na tekst koji kaže da je Bog stvarao šest dana, a da je sedmog dana počinuo (prestao stvarati). Biblija kaže: "I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." (Knjiga Postanka 2,3). Što znači da je Bog nešto blagoslovio? Blagoslov je nešto što stoji nasuprot prokletstva. Dakle, postoji dan ili vrijeme u toku tjedna za koje je Bog rekao da je jedno posebno vrijeme, i ako ga čovjek ispravno koristi, on će primiti posebne blagoslove. Oko 2500 godina nakon stvaranja, u podnožju planine Sinaj, Gospodin je preko Mojsija objavio Izraelcima Deset Božjih zapovijedi. Četvrta zapovijed kaže: "Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji." (Knjiga Izlaska 20, 8-11). Dakle, vidimo da je Bog blagoslovio sedmi dan i posvetio ga, kao uspomenu na stvaranje. I ne samo to, zapovijed o svetkovanju subote (hebr. Šabat) predstavlja dio 10 zapovijedi (moralnog zakona) čime se ukazuje na njenu važnost. U knjizi proroka Ezekiela (20,20) Gospodin kaže: "I svetkujte moje subote, neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!" Ako pažljivo pratimo Biblijski izvještaj vidjet ćemo da su Isus i apostoli svetkovali subotu. Kristova dvostruka uloga kao Tvorca i Otkupitelja čini očiglednom tvrdnju da je On kao Sin čovječji, također i "gospodar subote" (Marko 2,28). Takvim autoritetom, On je mogao odbaciti subotu da je to htio, ali On to nije učinio. Naprotiv, On ju je primijenio na sve ljude govoreći: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote." (Marko 2,27). Biblija nam kaže da je u toku svoje zemaljske službe, Krist imao "običaj" da ide na bogoslužje u subotu (Luka 4,16). Njegovo prisustvo na bogoslužju u subotu otkriva da ju je on potvrdio kao dan za službu Bogu. Govoreći o progonstvu koje će se dogoditi nakon Njegovog uznesenja, Isus je savjetovao svoje učenike u vezi s njom: "I molite da bijeg vaš ne bude zimi ili subotom" (Matej 24,20). Zašto u zimu? Jer je hladno. A zašto u subotu? Jer je subota sveto vrijeme kada bi se čovjek trebao posvetiti Bogu. To u biti jasno znači da su kršćani čak i tada bili obavezni strogo paziti na subotu. Kristovi učenici su pažljivo poštivali subotu što se moglo vidjeti u vrijeme Kristove smrti. Takav izvještaj pronalazimo u sva 4 evanđelja: (Matej 28,1); (Marko 16,1-2); (Luka 23,56; 24,1); (Ivan 19,42; 20,1). Također, ovi izvještaji se protive tvrdnji da je nedjelja sedmi dan u tjednu (poznato nam je da je Krist uskrsnuo u nedjelju). Kao što je činio Krist, i apostoli su držali bogoslužje sedmog dana u subotu. Na svojim putovanjima apostol Pavle je u subotu išao u sinagogu i pripovijedao o Kristu (Djela apostolska 13,14; 17,1-2; 18,4). Čak su ga i neznabošci pozvali da im pripovijeda riječ Božju u subotu (Djela apostolska 13,42-44). U mjestima gdje nije bilo sinagoge, tražio je mjesto koje je bilo odvojeno za subotno bogoslužje (Djela apostolska 16,13). Neki ljudi smatraju da je subota isključivo židovski praznik, međutim, Biblija nam kaže nešto sasvim drugo. U knjizi proroka Izaije (56,6-8; 58,13-14) jasno se vidi da je subota praznik koji nije namijenjen samo Židovima. Ovdje Gospodin izriče naročite blagoslove za ljude koji ne pripadaju židovskom narodu, a koji drže subotu. Ovaj se dan spominje i u viđenjima proroka Izaije koja se tiču budućnosti, tj. Nove zemlje koja treba nastati nakon pobjede nad zlom: "Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve." (Izaija 66,22-23). Vjerovanje da svetkovanje subote važi samo za Židove je isto što i vjerovanje da zapovijed "Ne čini preljube" ili "Ne počini zločin ubojstva" isto tako važi samo za Židove. Svaka od ovih zapovijedi predstavlja dio jedne cjeline - Dekaloga, koji je sam Bog svojim prstom zapisao na kamenim pločama. Vjerovanjem da je svetkovanje subote ukinuto čovjek dovodi u pitanje Božiji autoritet i ostale zapovijedi koje čine dio moralnog zakona. Postoji jedan tekst koji se navodi u prilog činjenici da je svetkovanje subote ukinuto, usprkos svim prethodnim izvještajima. On se nalazi u poslanici Kološanima (2,16-17): "Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo." Pavle kaže: "Neka vas nitko ne sudi ako ne svetkujete i ne držite sve to." Ovdje Pavle govori o pristupu koji pobožni ljudi trebaju imati prema onima koji se obraćaju Bogu. Stav mnogih Židova bio je da neznabošci trebaju odmah prihvatiti sve odredbe iz Mojsijevog zakona, uključujući godišnje blagdane i subote, jelo i piće koje se koristilo u obredne svrhe i sve drugo što ni Abraham, otac svih Izraelaca, a ni Izraelci nisu morali ispunjavati u početku svog religijskog života. Svi ti godišnji blagdani, kao i obredi, ukazuju na prvi i drugi Kristov dolazak, a to u početku nije bilo otkriveno ni Abrahamu, ni Izraelcima, i zato Pavle kaže da ne treba odmah inzistirati s tim i s drugim zapovijedima u slučaju ljudi koji se prvi put susreću s Bogom.
Sada, nakon što smo se upoznali sa činjenicama iz Biblije koje nam govore o svetkovanju sedmog dana kao dana odmora, važno je analizirati kako je došlo do toga da kršćanske crkve odbacuju svetkovanje sedmog dana u tjednu i prihvate običaj svetkovanja prvog dana u tjednu. Najčešće se kao dokaz za svetkovanje nedjelje navodi da je Isus uskrsnuo u nedjelju i da je to razlog zbog čega mnogi u crkvi smatraju nedjelju svetom. U početku, smatralo se da je Šabat glavni dan za svetkovanje, ali prvi dan u tjednu je također dan kojega se treba sjećati. Ono što je zanimljivo jeste da je do potpunog prihvaćanja nedjelje i odbacivanja subote došlo u 4. stoljeću. Tada je kršćanstvo postalo toliko popularna religija, pa su ljudi masovno prilazili kršćanskoj crkvi. Zašto? Jer je i sam imperator postao kršćanin. Svi su odjednom htjeli postati kršćani. Međutim, ono što bilježi crkvena povijest jeste da su u tom periodu ušle i najveće zablude u kršćansku crkvu. Tko su bili ti ljudi koji su masovno dolazili u crkvu? To su uglavnom bili neznabošci, stanovnici Rimskog carstva. Oni su bili politeisti (mnogobošci). Najveći bog tih politeista bio je bog Sunca - Mitra ili Šamaš, ili Ra. Mitrin kult je najprije bio nacionalna religija Perzijanaca (mazdeizam). Ovaj kult je bio donesen u Rim 67. godine prije naše ere i održao se do kraja 4. stoljeća izvršivši ogroman utjecaj na kršćansku crkvu što se vidi kroz običaje koja je crkva prisvojila iz Mitraizma. Među tim običajima nalazi se i svetkovanje prvog dana u tjednu. Prvi dan u tjednu po biblijskom kalendaru, koji su Mitraisti slavili kao "časni dan sunca" (engleski "Sunday", njemački "Sonntag"), postaje kršćanska nedjelja - navodno posvećena u spomen Kristovog uskrsnuća, iako biblijski blagdan Prvina ukazuje na Kristovo uskrsnuće. Biblijska nedjelja, sedmi dan ili Šabat (dan posvećen Bogu kao uspomena na stvaranje svijeta), koji traje od petka večeri do subote večeri, uskoro će biti potpuno odbačen od strane kršćana. 7. ožujka 321. godine car Konstantin izdao je svoj čuveni zakon o svetkovanju nedjelje. Evo što je rekao: "U časni dan Sunca (u nedjelju) neka se svi gradski službenici, zanatlije i stanovnici gradova odmaraju, samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se događa da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smijemo dopustiti da zbog neiskorištavanja pogodnog vremena propadnu dragocjeni plodovi koje nam nebo šalje." Nastojeći uspostaviti jedinstvo u svom uznemirenom carstvu, Konstantin je očito vidio u svetkovanju neznabožačke nedjelje. Neki kršćani su već svetkovali neznabožačku nedjelju. Nju su svetkovali i Mitraisti. Konstantin je učinio nedjelju vezom ove dvije velike religije. Uzdigao je neznabožačku nedjelju kao pečat novog jedinstva između kršćana i neznabožaca. Ovaj zakon o svetkovanju nedjelje je kasnije bio pooštren u više navrata i to: 368., 386., 429. i 469. godine. Teodozijevi edikti 423. i 428. godine bili su čak upereni protiv onih kršćana koji su svetkovali subotu. Crkveni sabori su također radili na učvršćivanju nedjelje. U tom su bili izdani zakoni u Arlu (314. godine), u Nikeji (325. godine), u Laodikeji (364. godine), u Kartagi (401. godine), u Orleanu (325. godine), itd... Budući da svetkovanje nedjelje nije imalo biblijskog temelja, bilo je potrebno da se ta ljudska ustanova oslanja na ljudsku ruku i mišicu. Državni i crkveni zakoni su bili potrebni da se osigura svetkovanje nedjelje kroz stoljeća. Ipak, nisu svi kršćani prihvatili tu ustanovu. Mnogi su po cijenu progonstva i mučeničke smrti i dalje ostali vjerni Božjem zakonu i suboti kao pečatu tog zakona, koji je vječan i nepromjenjiv. "Državna sila upotrebljavala se za crkvenu propagandu, a sa druge strane, crkva se stavila u službu države. Čak u to vrijeme odluke crkvenih sabora i crkvene kazne su se mogle donijeti i za prijestupe građanske prirode, a u drugu ruku, biskupima je dana vlast da vrše svjetovnu sudsku vlast." (Uhlhorn, the Conflict of Christianity with Heathenism, vol. V, p. 449.) Ovi postupci i ove metode doveli su do izopačenja kršćanstva. Tada se broj kršćana počeo naglo povećavati, ali i moralna načela su se isto tako brzo počela smanjivati... U Katoličkom crkvenom leksikonu piše: "Početkom 4. stoljeća pojavljuje se crkvena zapovijed o svetkovanju nedjelje. Tako je tijekom vremena od jednog dana koji je bio blaga uspomena na uskrsnuće stvoren praznik sličan suboti." Biskup Euzebije iz Cezareje to potvrđuje: "Sve što je trebalo činiti subotom, mi smo prenijeli na nedjelju."
Promjena Božjeg Zakona, što bi za apostole i prve kršćane bila nečuvena hereza, sada je uzdignuta na rang Božje zapovijedi sa zahtjevom da se na osnovu poslušnosti prema tom ljudskom propisu određuje vječno spasenje ili prokletstvo vjernika! Ali, biblijska subota je i dalje poštovana. Bog je u svim vremenima imao svoje odane svjedoke i vjernike. U prvom stoljeću, u doba apostola, Crkva je još uvijek vjerno svetkovala biblijsku subotu, ali u drugom stoljeću širi se svetkovanje nedjelje i subota se sve više potiskuje. Dan odmora, koji je kod Židova i prvih kršćana padao na sedmi dan tjedna, premješten je kasnije na Mitrin dan Sunca, prvi dan tjedna. Apostol Pavle je znao da će doći do ove pojave: "Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom." (Djela apostolska 20,29-30). Ovo nije samo odraz politike i želje da se pomire pagani i kršćani. Ovo nije želja da se razdvoje kršćani od Židova. Ovo nije cilj da se slavi dan Kristovog uskrsnuća. Krist nije uskrsavao jednom tjedno, svake nedjelje. Ova pojava ima okultnu pozadinu, onu koja je sakrivena od većine. Ta pozadina je klanjanje "bogu Sunca". Albert Maki, mason 33. stupnja kaže: "Nedjelja nema samo pagansko porijeklo, nedjelja, kao dan Sunca (Sunday) ima okultno porijeklo" (Enciklopedija slobodnog zidarstva). Iako je Konstantin kršćanstvu dao potpunu slobodu, on ga je zauvijek i nepopravljivo etiketirao žigom paganstva. Kako je duboko potonula Crkva kad je mogla iz ruke jednog paganskog vladara spremno prihvatiti zavodnički poklon zakona o nedjelji i bez srama ga uvrstiti među osnovne dogme kršćanstva! Od tada pa nadalje se otvoreno priznaje da se autoritet čovjeka mora poštovati i u vjerskim pitanjima, pa malo po malo ljudi postaju više poslušni čovjeku nego Bogu. Pošto se Crkva u potpunosti složila s Konstantinovim planovima, ona je morala šutke prihvatiti i kompromis s paganstvom. Pod plaštom kršćanstva, uvukao se sam Sotona u Crkvu da bi pokvario vjeru i odvojio ljude od riječi istine. Od tog vremena, veliki Božji Protivnik je nastojao lukavstvom postići ono što nije uspio nasiljem. Progonstvo je prestalo i zamijenjeno je bilo opasnim mamcem svjetskog blagostanja i časti. Mnogoboštvo, prividno pobijeđeno, je postalo stvarni pobjednik. Njegov nauk, ceremonije i praznovjerja sjedinili su se sa vjerom i religijom Kristovih učenika. To doba je bilo vrijeme strašne krize za Božju zajednicu. Većina je izabrala lakši put, put kompromisa sa neznaboštvom. Odbačen je Božji zakon i Šabat, odbačena je Božja riječ (Biblija) kao pravilo vjere i života, a prihvaćene su čudne teorije, gruba praznovjerja, paganski običaji i lažni dan odmora - neznabožačka nedjelja i drugi. U toj krizi jedan mali broj ljudi je odlučio da ostane vjeran Gospodinu. Ovi kršćani su od sada bili progonjeni od državne crkve i morali su tražiti utočište u pustim mjestima i nepristupačnim gorskim stijenama. Ipak, istina se nije mogla pobijediti.
Podsjetit ćemo se da Bog jasno kaže da je On blagoslovio sedmi dan i posvetio ga. Iskustvo je mnogih, kada su jednom pokušali svetkovati Šabat, nisu nikada više prestali. Što to znači? U petak poslijepodne pripremi se možda nešto ljepše za jelo nego inače, očisti se kuća, pripremi se možda i posebna odjeća za Šabat. U petak večer se okupe svi, cijela obitelj, i onda se može čitati Biblija, moliti se Bogu, pjevati duhovne pjesme, itd., i tako uvijek iznova. To su posebni trenutci, trenutci duhovnog i fizičkog opuštanja, trenutci velikih Božjih blagoslova. Onda u subotu večer, kada zađe sunce, možemo nastaviti sa svakodnevnim poslovima. Zato oni koji žele "riskirati", mogu se usuditi i početi svetkovati dan koji je Isus Krist svetkovao.
Konačno, da li je bitno koje dane svetkujemo? Itekako je bitno. Kada čovjek skrene s biblijskih principa nađe se u velikoj opasnosti. U povijesti religije, svaki put kada su ljudi birali svoj, ljudski put, umjesto Božjeg puta, stvari nisu išle kako treba i posljedice su bile strahovito velike. Ljudi su u ime Boga išli u križarske ratove, ubijali druge ljude, naplaćivali oprost grijeha, pravili svakakve idole, sve u ime Boga - suprotno biblijskim principima. Zato je nužno držati se biblijskih principa kako ne bismo završili u rukama Sotone.