Sasvim sam ovih dana potrošio internet vreme, a juče, usred revolucije, teško da je bio dan da nekoga jurim da mi internet uključi. To je bio razlog zbog koga se nisam javljao. Osim toga, mori me neverovatna glavobolja, verovatno kao posledica suzavca, a imao sam i neku vrstu privremene povrede, budući da mi je neko, pred sam govor Vojislava Koštunice ispred Skupštine grada, sunuo u desno oko nekakvu hemikaliju, verovatno neku vrstu gasa. Sva je prilika da je reč o nekom od policijskih provokatora. Dakle, da ne zaboravimo da ih još uvek ima. I te kako ih ima.
Kakva su osećanja nekoga ko se protiv režima Slobodana Miloševića borio punih 13 godina, danas, kada je izvesno (za mene je to već neko vreme sasvim očito, u šta su se mogli uveriti oni koji su pratili tekstove nam mom sajtu) da je Miloševićeva era završena?
Moram reći – nikakva! Nikada prema tom čoveku nisam osećao nikakve emocije, moje protivljenje njemu i njegovoj politici se zasnivalo na sasvim racionalnim razlozima, a ne na ljubavi ili mržnji. Nikad ga nisam voleo, zato danas ne mogu ni da ga mrzim. Oni koji su ga obožavali, danas bi mogli da ga zadave golim rukama, i da se dobro osećaju zbog toga.
Za one koji ne znaju, ja sam po profesiji novinar, i to tzv. politički novinar. Za novinara je, takoreći, prirodan impuls da, kada mu se revolucija zbiva ispred nosa, ima želju da piše, da izveštava... Uvek sam bio sasvim obuzet ovim novinarskim impulsima tokom ovakvih događaja. Uvek... Ali, juče ne, mada sam sve vreme "revolucije" proveo na ulicama Beograda (čak se i fotografisao ispred policijske marice u plamenu, pored zgrade Savezne skupštine, takođe u plamenu, sa dimom zapaljenog RTS-a u backgroundu). Ne samo da nisam (niti imam) ikakvu želju da pišem o jučerašnjim događajima u Beogradu, već mi se čini da to ne bih bio u stanju da učinim.
Zašto? Ne znam, ali podozrevam da je to zato što osećam da postoji velika razlika između onoga što smo videli, i onoga što se zaista juče dogodilo u Beogradu. Znam šta se vidi, a prilično dobro znam i šta se zaista dešava. To je već dovoljan razlog da ne slavim, a kamoli da upadam u nekakvu euforiju.
Osim toga, ja veoma dobro znam do koje mere su duboki problemi Srbije, znam da je sunovrat bio mnogo veći no što danas izgleda. Tek ćemo videti, u danima, mesecima i godinama koje predstoje, koliko smo nisko pali, koliko će podizanje biti teško. Ako uopšte budemo mogli da se podignemo.
Juče su me neki ljudi zvali da "preuzimamo" i "oslobađamo" neke medijske kuće. Niti sam nešto porobljavao, niti želim da nešto "oslobađam". Elem, ceo današnji dan sam proveo u krevetu. Pogotovu mi nije stalo do one vrste "oslobađanja" u kome na I programu "oslobođenog" RTS-a Vesna Zmijanac priča da je žrtva Miloševićevog režima i da 10 godina nije mogla da se pojavi na TV (neće baš biti da je Milorad Vučelić "zglajzn'o" pre 10 godina!), dok istovremeno, na prvom programu "oslobođenog" Radija Studio B, znameniti Gazda Jezda priča kako je – a šta bi drugo? – žrtva Miloševićevog režima, i, po ko zna koji put, obećava da će štediše njegove "banke" biti obeštećene.
Elem, nemojte poverovati kad vam neko kaže da je Srbija oslobođena, nemojte mu poverovati sve dok onaj ko vam to kaže ne otvori dosijee Udbe, i ne pokaže ko su bili (i jesu) ljudi političke policije u javnom i medijskom životu ove zemlje.
Sve dok se to ne desi (a dugo ćemo na to čekati) Srbijom će vladati ona ista loša beskonačnost, ista žabokrečina koju smo imali i ranije. Sa Miloševićem, ili bez njega – svejedno. Iznenadićete se kad budete shvatili koliko je to svejedno.
(Beograd, 6. oktobar 2000)