Hvaljen Isus i Marija!
Slažemo se s navedenim. Mi na našem blogu upravo objavljujemo sadržaj koji bi trebao ljudima rastumačiti što u svjetlu crkvenog učiteljstva predstavlja pravu i autentičnu sakralnu glazbu, a što ne. U tom svjetlu moramo ovu izjavu ocijeniti kao neprikladnu i sramotnu, a još k tome, zbog činjenice koju ste naveli da orgulje imaju svoj poseban blagoslov, barem potencijalno i svetogrdnom! Koristimo ovu prigodu kako bi i istaknuli vrlo važnu činjenicu da blogovi koji imaju za cilj ljude upoznati s ljepotom Katoličke Tradicije nikada ne bi smjeli služiti za liječenje nečijih osobnih frustracija. Ovakav ton razgovora niti je katolički, niti je akademski te ne priliči da se jedna odrasla osoba na ovakav neozbiljan i djetinjast način tako javno izražava.
Najprije donosimo tekst blagoslova orgulja iz tzv. Zagrebačkog obrednika iz 1929. godine (točnije prijevod službenog Rimskog obrednika prema tipskom izdanju rimskom iz 1614.)
BLAGOSLOV ORGULJA U CRKVI.
R. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O. Koji stvori nebo i zemlju.
Psalam 150.
Hvalite Gospodina u svetištu njegovu, * hvalite ga u jakoj tvrđi njegovoj.
Hvalite ga radi čudesa njegovih, * hvalite ga radi silne veličine njegove.
Hvalite ga uz glas trublje, * hvalite ga uz psaltir i citaru.
Hvalite ga uz bubanj i igru, * hvalite ga uz žice i frulu.
Hvalite ga uz jasne cimbale, hvalite ga uz cimbale vesele, * svaki duh neka hvali Gospodina.
Slava Ocu.
R. Hvalite Gospodina uz bubanj i igru.
O. Hvalite ga uz žice i frulu.
R . Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
Pomolimo se. Molitva.
Bože, ti si zapovijedio po slugi svojem Mojsiju, da se načine trublje, koje će se glasiti uza žrtve što se imaju prinositi tvome imenu; ti si htio da sinovi Izraelovi uz trublje i cimbale pjevaju hvalu tvome imenu: blago + slovi, molimo, ove orgulje, namijenjene tvojoj službi, i podaj, da vjernici tvoji, što duhovnim popijevkama klikću na zemlji, zavrijede doći u vječnu radost na nebesima. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen.
(I neka se poškrope blagoslovljenom vodom.)
(nastavlja se)
Ovako papa Pio XI. govori o orguljama:
VIII. Vlastita je glazbalo Crkve, što ga je ona primila od starine, orgulje, koje su poradi svoje veličine i veličanstva bile smatrane dostojnima da budu sjedinjene s liturgijskim obredima tako, da ili prate pjevanje, ili, dok kor šuti, na propisanima mjestima, proizvode preslatke melodije. No i u tomu treba izbjegavati ono miješanje svetoga i profanoga, koje prouzrokuju izrađivači orgulja ili orguljaši, popuštajući
nastranostima najnovije glazbe, koje bi dotle dovelo, da ovo divno glazbalo ne bi postiglo cilja, za koji je udešeno. I Mi sami želimo, da sve ono, što se odnosi na orgulje uvijek
napreduje, prema liturgijskim propisima. Ali ne možemo prešutjeti svoju žalbu, da se i danas kuša najnovijim muzičkim oblicima uvesti u hram svjetski duh, kao što se nekad
pokušavalo, drugim muzičkim formama, što ih je Crkva zabranila. Kad bi se ove najnovije forme počele uvoditi u Crkvu, Crkva ne bi mogla na ino, nego da ih osudi. Neka u crkvama odzvanjaju samo oni zvukovi orgulja, koji odražavaju veličanstvo mjesta i odišu svetošću obreda. Ovim će načinom i vještina onih, koji grade orgulje i glazbenika, koji na njima
sviraju, dobiti novih snaga za djelotvornu pomoć svete liturgije.
(Pio XI., Divini cultus, 1928.)
Premda se ovaj papa nije libio osuditi korištenje suvremene profane glazbe od strane orguljaša (o čemu smo također pisali na našem blogu: https://cantatedomino03.blogspot.com/2024/12/kako-covjekovo-udaljavanje-od-boga.html), kao i ugrađivanje profanih registara od strane orguljara, ipak on govori da "odurne" orgulje (prema autoru bloga i članka), per se, "proizvode preslatke melodije". Sapienti sat!
(nastavlja se)
Tu molitvu i taj obrednik odobrio je papa Pavao V. iz 17. st. (posttridentsko doba). Poštovani autore bloga, probajte malo najprije razmisliti o vašim postupcima prije nego na ovakav način istupate u javnost, jer ste ovom izjavom pogazili autoritet Crkve, Njenu zapadnu tradiciju, ali i brojne prave crkvene glazbenike i orguljaše od 15. i 16. pa sve do našeg 21. st. Pogazili ste lik i djelo Frescobaldija, Grignya, Guilmanta, Brucknera (najpobožniji među velikim skladateljima!), našeg Franje Dugana, fra Anzelma Canjuge i drugih te ostalih akademski-obrazovanih glazbenika koji se trude, poput gore navedenih osoba obogatiti autentičnu zapadnu katoličku baštinu, u koju, sviđalo se to Vama ili ne, spadaju i orgulje. Naravno, slažemo se da nije dobro kada se orgulje upotrebljavaju nedolično, kao što to, nažalost rade neki suvremeni orguljaši sa svojim "glazbenim modernizmom", odnosno teškim disonancama. No, ako netko zna dolično (stavljamo naglasak na ovu riječ) improvizirati u renesansnom, baroknom, romantičnom ili pak neomodalnom stilu (idealno bi bilo kada bi gregorijanski koral i renesansna modalnost bili neka baza), svakako predstavlja obogaćenje naše zapadne liturgijske i glazbene tradicije, što je naša Crkva, koja je i Majka i Učiteljica, to prepoznala dopustivši orgulje u crkvama. Jeste li ikada čitali ili barem znali da postoje dokumenti Tra le sollecitudini (1903.) pape sv. Pija X., Divini Cultus (1928.) pape Pija XI. (1928.), Musicae Sacrae disciplina (1955.) pape Pija XII., Uputu Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum (1947.); De musica sacra et sacra liturgia (1958.). i u konačnici konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium (1963.) koja o ovoj tematici također progovara na lijep i tradicionalan način. Sve te dokumente, izuzev onog pape Pija XII. koji nažalost nije preveden na hrvatski jezik, možete pronaći na službenim stranicama Hrvatskog društva crkvenih glazbenika (https://crkvena-glazba.hr/crkvena-glazba/dokumenti-o-crkvenoj-glazbi-2/) kao i na službenoj stranici Varaždinske biskupije (https://glazba.biskupija-varazdinska.hr/psalmisti-i-orguljasi/dokumenti-o-crkvenoj-glazbi/1141)
Iz navedenih dokumenata izvadit ćemo sljedeće citate:
15. Premda je glazba, koja je vlastita Crkvi, vokalna, ipak je dozvoljeno pjevanje pratiti orguljama. Smiju se u pojedinim slučajevima, unutar zakonitih granica, upotrebljavati i druga glazbala, ali, kako to određuje Caeremoniale Episcoporum, nikad bez naročite dozvole mjesnog Ordinarija.
16. Budući da je u crkvenoj glazbi uvijek najglavnije pjevanje, orgulje i ostala glazbala valja da prate i pomažu pjevanje, a nikad ga ne smiju potisnuti u pozadinu ili prigušiti.
17. Nije dozvoljeno da pjevanju prethode dugački preludiji, niti ga smiju prekidati intermezzi.
18. Glas orgulja (kad prati ili prethodi pjevanje) valja ne samo da odgovara prirodi ovog glazbala, nego i svim onim vlastitostima prave crkvene glazbe, kako je to prije navedeno.
(sv. Pio X.: Tra le sollecitudini, 1903.)
Ovdje sv. papa Pio X. priznaje da je glavni instrument koji se koristi u rimskoj liturgiji, kao i u istočnim liturgijama, ljudski glas. No, ipak potvrđuje da orgulje smiju pratiti pjevanje, no ne smiju ni na koji način, bilo preglasnim sviranjem, bilo dugačkim preludijima i intermezzima potisnuti pjevanje u drugi plan. No, sv. Pio X. nigdje ne zabranjuje da se orgulje upotrebljavaju i solistički, kako i je bila tradicija na Zapadu, bilo nakon što je zbor pravilno otpjevao ofertorij, bilo za vrijeme pričesti vjernika (bilo za vrijeme mise, bilo izvan obreda mise) nakon što je zbor pravilno otpjevao communio (ako je u misi). A orguljaški preludij prije same mise ili pak postludij nakon mise itekako su i legitimni i dozvoljeni te su u zemljama zapadnije od nas također jedna velika tradicija.
(nastavlja se)
Ovako papa Pio XI. govori o orguljama:
VIII. Vlastita je glazbalo Crkve, što ga je ona primila od starine, orgulje, koje su poradi svoje veličine i veličanstva bile smatrane dostojnima da budu sjedinjene s liturgijskim obredima tako, da ili prate pjevanje, ili, dok kor šuti, na propisanima mjestima, proizvode preslatke melodije. No i u tomu treba izbjegavati ono miješanje svetoga i profanoga, koje prouzrokuju izrađivači orgulja ili orguljaši, popuštajući
nastranostima najnovije glazbe, koje bi dotle dovelo, da ovo divno glazbalo ne bi postiglo cilja, za koji je udešeno. I Mi sami želimo, da sve ono, što se odnosi na orgulje uvijek
napreduje, prema liturgijskim propisima. Ali ne možemo prešutjeti svoju žalbu, da se i danas kuša najnovijim muzičkim oblicima uvesti u hram svjetski duh, kao što se nekad
pokušavalo, drugim muzičkim formama, što ih je Crkva zabranila. Kad bi se ove najnovije forme počele uvoditi u Crkvu, Crkva ne bi mogla na ino, nego da ih osudi. Neka u crkvama odzvanjaju samo oni zvukovi orgulja, koji odražavaju veličanstvo mjesta i odišu svetošću obreda. Ovim će načinom i vještina onih, koji grade orgulje i glazbenika, koji na njima
sviraju, dobiti novih snaga za djelotvornu pomoć svete liturgije.
(Pio XI., Divini cultus, 1928.)
Premda se ovaj papa nije libio osuditi korištenje suvremene profane glazbe od strane orguljaša (o čemu smo također pisali na našem blogu: https://cantatedomino03.blogspot.com/2024/12/kako-covjekovo-udaljavanje-od-boga.html), kao i ugrađivanje profanih registara od strane orguljara, ipak on govori da "odurne" orgulje (prema autoru bloga i članka), per se, "proizvode preslatke melodije". Sapienti sat!
(Nastavlja se)
Dakle sve je jasno. Ovaj dokument explicite dozvoljava i orgulje i harmonij (ako nema orgulja) te podrobnije daje upute na koji način bi se navedena glazbala trebala koristiti. Ako se ispravno koriste, služe kao dostojan ukras (naglašavamo ukras, jer i dalje vokalna glazba ima prednost nad svetom glazbom za orgulje) svetoj liturgiji te nipošto nisu "odurne". "Oduran" (ako se uopće smijemo ovako izražavati) jedino može biti način na koji ih se svira, no i dalje nije kriv instrument, već glazbenik, ali i prije svega svećenik koji dotičnog glazbenika nije opomenuo i dao mu uputu kako ispravno koristiti svoje glazbalo. No, svi znamo kakva je svećenička formacija danas općenito i koliko se gaji prava liturgijska glazba, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj glazbeno stanje nije bilo bajno niti prije 2. vatikanskog koncila. Mnogi ljudi misle kako su pjesme "Božanskog srca", "Svemožni Bože" i sl., prava autentična hrvatska tradicija. No zapravo, to su najobičniji sladunjavi svjetovni pjesmuljci s kraja 19. i početka 20. st., kao što su to danas "Dubine", "Gospode trebam te" i slične stvari na koje se vjerojatno čitateljstvo ovoga bloga zgraža. No, ne možemo biti hipokritični. Ako sv. Pio X. s pravom u svom motupropriju piše: "da je neka glazbena kompozicija, koja služi Crkvi, to više sveta i liturgijska, što se više svojim duhom, shvaćanjem i inspiracijom približuje gregorijanskom napjevu; nasuprot je to manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od ovog najvišeg uzora." (Tra le sollecitudini) onda ne možemo se samo zalagati da se uvedu što jednostavniji napjevi ne mareći za njihovu umjetničku vrijednost i kvalitetu, kao i na činjenicu koliko je izvor i duh tog napjeva povezan sa sakralnim, a koliko s profanim porijeklom. A to definitivno ne utvrđujemo niti mi, niti Toma, niti bilo tko od čitatelja bloga već mjerodavna crkvena vlast koja se u tim pitanjima savjetuje sa glazbenim stručnjacima. I to se već dogodilo 1934. godine kada je izdan Hrvatski crkveni kantual (HCK) kojega je, Bogu hvala, Toma ranije i podijelio na ovom blogu. Na njemu su radili ponajbolji stručnjaci onoga vremena pod vodstvom maestra Franje Dugana st., zagrebačkog katedralnog orguljaša (uh, te "odurne" velike katedralne masivne orgulje) te su u njemu sakupljene upravo popijevke koje se nalaze i u pravim autentičnim hrvatskim pjesmaricama poput "Cithare Octochorde" (1701., 1723., 1757.), "Pjesmarice Đure Vajkovića" (1807.,1816.) te Jaićevim "Napivima bogoljubnih cerkvenih pisamah" (1850.). A hrvatski cecilijanci upravo su se, zbog prilika mjesta i vremena u kojem su živjeli, zalagali najprije za obnovu hrvatske pučke popijevke. Da pučko pjevanje stvarno bude dostojno liturgije (pod time mislimo na ono što kažu i crkveni propisi, kao i Hrvatski crkveni kantual, da pučke pjesme spadaju na tihu misu, nipošto na pjevanu) ono se mora odstraniti svih trivijalnih, profanih (svjetovnih) i umjetnički slabih elemenata.
(nastavlja se)
Toga su bili svjesni i cecilijanci i mjerodavna crkvena vlast koja je upravo dala imprimatur Hrvatskom crkvenom kantualu da se koristi u svim župama. Znakovita je također i rezolucija o liturgijskom pjevanju sa Prvog hrvatskog liturgijskog sastanka na Hvaru koji u točci 4. kaže sljedeće: "Liturgijski sastanak moli kompetentne crkvene krugove , da zabrani pjevanje svih sentimentalnih i necrkvenih pjesama, koje se šire ponajviše u rukopisima. Kao mjerilo crkvenosti neka se uzima koral." Također je znakovita i "Okružnica o pučkim crkvenim pjesmama" iz 1944. koja je izdana u tadašnjem "Katoličkom listu" te ona također posjeduje imprimatur pomoćnog zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Salisa (koji je dao imprimatur i za HCK) gdje su za uporabu u crkvama zabranjene brojne popijevke koje se i danas pjevaju po crkvama, o svemu ovome također smo, uz prikladna objašnjenja, pisali na našem blogu.(https://cantatedomino03.blogspot.com/2024/06/indeks-zabranjenih-pjesama.html). Zašto te iste trivijalne i svjetovne popijevke nalazimo danas u "Malom misalu" u izdanju društva Benedictus? Ako su to ti jednostavniji napjevi koji bi se trebali Toma, po Vama uvesti i ako su to dobro odabrane pučke pjesme za ulazne i izlazne procesije, onda smo Vam dužni reći da, uz dužno poštovanje, niti poznajete dovoljno dobro ovu tematiku da bi ste tek tako mogli pričati o njoj, niti poštujete mjerodavnu crkvenu vlast (prije koncila!), niti imate ispravno formiran glazbeni ukus da bi ste tek tako mogli prosuditi što je "odurno". Uostalom molim Vas da jasno i glasno kad ste se već usudili tek tako pisati o ovoj temi kažete točno, što Vam je to bilo "odurno" u 99% slučajeva kad ste slušali orgulje ili harmonij za vrijeme mise? Koja harmonijska progresija Vam se možda nije svidjela?, Je li možda problem u dinamici? Fraziranju?, Prenaglašenom staccatu, tenutu?, Pretonalno? Premodalno?, Previše kromatike?, Loša kombinacija registara? Prejaki registri?, Preslabi?, Korištenje Messiaenovih modusa?, Bez agogike?, Previše izražena agogika?... Mogli bi do sutra nabrajati, ali ako ne znate se stručno izraziti o ovoj temi, znači da ne posjedujete dovoljno ni znanja ni kompetencije da biste o ovoj temi tek tako mogli pričati i samim time vrijeđati i sablažnjavati glazbene stručnjake koji ovo čitaju.
(nastavlja se)
Ulovili ste jadnog komentatora za riječ zato što se nespretno izrazio govoreći o "svetom instrumentu", a prešućujete činjenicu da se taj instrument blagoslivlja, stoga je taj instrument svakako blagoslovljen. Ako baš hoćete, to je jedini instrument za koji postoji blagoslov u Rimskom obredniku. (iz 1614.!). Crkva ne "dozvoljava" orgulje tek tako zato što ih treba tolerirati "radi većeg dobra", već, po svemu sudeći smatra "svetu glazbu za orgulje" (kako navodi već spomenuti dokument iz 1958.) svojom vlastitom baštinom. Doduše, nema jednaku vrijednost kao i vokalna glazba, u čemu ćemo se i mi i Vi složiti, ali svakako ima svoju vrijednost o čemu svjedoči crkvena povijest, kao i gore navedeni dokumenti te VI. glava konstitucije 2. vatikanskog sabora (koji nije u svemu bio loš!) "Sacrosanctum concilium".
120. Neka se u latinskoj Crkvi uvelike cijene orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk moţe crkvenim ceremonijama dodati divan sjaj, a srca snažno uzdići k Bogu i k uzvišenim stvarima...
(2. vatikanski sabor, SC, VI. glava, poglavlje 120., 1963.)
(nastavlja se)
Da ne biste krivo razumjeli, nismo mi protiv jednostavne glazbe, dapače upravo gore navedeni dokument Svetog zbora obreda iz 1958. godine jasno navodi:
52. Da bi pobožne pučke popijevke postigle svoj cilj, "potrebno je, da se potpuno prilagode nauci kršćanske vjere, da se ispravno izlažu i tumače, da se služe lakim jezikom i jednostavnim napjevom, da ne upotrebljavaju isprazno i
pretjerano obilje riječi te da, iako su kratke i lagane, pokazuju pobožno dostojanstvo i ozbiljnost (Uredba svete glazbe, str. 22. t.30 ). Neka mjesni Ordinariji brižljivo paze, da se ovi propisi obdržavaju.
(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)
Nego smo protiv toga da se banalne, trivijalne i svjetovne melodije na koju je nalijepljen duhovni tekst tek tako upotrebljavaju za vrijeme mise, a nadam se da Vas ne moramo uputiti na činjenicu da popijevka koja nema crkveno odobrenje (ili imprimatur) nema što raditi u liturgiji. Kao dokaz za to prilažemo sljedeće citate:
53. Preporuča se dakle svima, kojih se tiče, da brižljivo sakupe pobožne pučke popijevke i one starije, koje su sačuvane pismenim putem ili usmenom predajom i da ih po dopuštenju mjesnih Ordinarija izdadu na upotrebu vjernika.
(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)
Još se uvjek događa da se umnožavaju ili štampaju, pa prema tome i izvode, crkvene kompozicije, koje nemaju prethodnog odobrenja Nadb. Duhovnog stola. Takva je praksa protivna crkvenim propisima.
Crkvena je glazba sastavni dio liturgije, a moderator liturgije u svakoj biskupiji je nadležni Ordinarij.
Stoga se upozorava da se sve crkvene kompozicije prije štampanja ili umnožavanja imaju dostaviti Nadb. Duhovnom stolu, koji će zatražiti mišljenje Dijecezanskog odbora za crkvenu glazbu.
(Odredba dr. Franje Šepera, nadbiskupa zagrebačkog. Zagreb 30. VII. 1964. broj 2707-1964. Upute crkvenim orguljašima, 1964, br. 12 str. 16.Izdavač: Dijecezanski odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije)
Sapienti sat!
Za kraj pozivamo prije svega sebe, a potom i Vas, kao i sve čitatelje ovoga bloga da se oslobodi svega što je svjetovno i isprazno te da počnemo ozbiljno raditi na svome duhovnom životu. Oslobodimo se uvreda i ispraznih komentara poput toga da se netko "pravi da je pao s Marsa" Nemojmo koristiti tradicionalne blogove i stranice kako bi na njima lamentirali o nekim našim osobnim frustracijama, nezadovoljstvima i sl., nego jasno i glasno iznesimo nauk Crkve, pričajmo o ljepoti Tradicije i tradicionalne mise, o životima svetaca. Mogu se svi vjerojatno složiti kako nam blog Murus inexpugnabilis može biti primjer u tome. Uzmimo misli bl. Ivana Merza (https://ivanmerz.hr/staro/merz-crkva/06-V-b-pastoralno.htm) o liturgiji i svetoj glazbi kao smjerokaz, a ne da promoviramo "liturgijski liberalizam" kako je i on sam lijepo istaknuo u jednom od citata.
Dragi Toma, molimo Vas, shvatite ovu kritiku kao dobronamjernu. Zahvalni smo Vam stvarno na lijepim blogovima vezanim uz Katoličku Tradiciju, od kojih su se neki i dotakli sakralne glazbe.
Božji blagoslov od srca i svako dobro u Kristu!
P. S. Za čitatelje ovoga bloga proslijeđujemo i odličan članak dr. Petera Kwasniewskog gdje dotični staje u obranu orguljaškog postludija na kraju mise (https://www.ccwatershed.org/2014/10/16/defense-organ-postlude/).